Načela i protokoli prakse u slučajevima induciranog psihološkog splittinga nakon razvoda (tzv. otuđenja od roditelja)

Objavljeno 17.09.2019. by Karen Woodall

Vratili smo se u London nakon edukacije za jedanaest iskusnih stručnjaka u SAD-u. Tijekom edukacije bilo je i pravo zadovoljstvo provesti vrijeme s našim visoko kvalificiranim hrvatskim kolegama iz Poliklinike za zaštitu djece i mladig Grada Zagreba i imati priliku razgovarati o našem uzajamnom interesu u razvijanju prakse za rješavanje traumatičnog splittinga kod djece zbog razvoda i razdvajanja.

U Hrvatskoj je, nakon našeg nedavnog predavanja za 250 stručnjaka koji rade s djecom pri razvodu roditelja, Poliklinika predstavila izjavu o načelima i protokolima zaštite djece of emocionalnog zlostavljanja tijekom razvoda roditelja. Ovu je izjavu potpisalo 800 stručnjaka u Hrvatskoj i Srbiji i ona uspostavlja osnovnu liniju najbolje prakse u ovom polju. 

Jasno nam je da na ovom području postoji izražena potreba za zajedničkim razmišljanjima. U radu s našim kolegama u SAD-u, od kojih su neki stručnjaci na području otuđenja roditelja dugi niz godina, iskristalizirala se jasna posvećenost razvoju stručnjaka i suglasnost da su neophodni načela i protokoli prakse.

Iako se u istraživanjima širom svijeta mnogo govori o otuđenju od roditelja, iz perspektive rada s djecom i obiteljima rečeno je vrlo malo, a tamo gdje je nešto rečeno, to nije značajno razvijeno.

Tijekom sveg vremena koliko radim s otuđenom djecom i obiteljima, malo toga su napisali upravo oni koji s njima izravno rade. Susrećući se s kliničarima u SAD-u ovog tjedna i razumijevajući potrebu za međusobnom podrškom i razvojem usluga za podršku obiteljima, jasno je da je sada vrijeme za projekt koju će zadovolji tu potrebu.

Bilo je zaista moćno iskustvo okupiti i educirati skupinu najvještijih kliničara iz SAD-a na ovom području. Iako je u nekim trenucima predstavljalo izazovno iskustvo predstaviti naš rad cijenjenim kolegama, rad s tako iskusnim kliničarima značio je da se dvodnevni trening pretvorio u suradnju i kreativni pothvat.

Naše usavršavanje temelji se na dokazima međunarodnih istraživanja o tome što funkcionira s obiteljima i dosiže dalje od identifikacije roditeljskog ponašanja i znakova otuđenja, u dublju analizu koja pomaže u postupku procjene i proces diferencijacije.

Iako mnogi govore da pružamo "program", zapravo naš trening osposobljava stručnjake da obogate vlastitu praksu pružajući im načela i protokole intervencija koji su utvrđeni kroz međunarodne dokaze i istraživanja. Istina, kad stručnjaci dovoljno znaju o otuđenju, oni shvate da već posjeduju vještinu za rad s ovom grupom klijenata, samo jednostavno ne znaju kako pristupiti slučaju na način koji pomaže djetetu. Kad se upoznaju s načelima i protokolima, brzo prepoznaju da već imaju ono što trebaju, i sustavi u kojima rade često često se može upravljati na način da njihove vještine budu učinkovite. 

Slušajući kolege iz Europe koji su u petak predstavljali svoj rad na PASG konferenciji, ponovno sam shvatila da su načela i protokoli najbolje prakse citirani u međunarodnoj literaturi i postojećim modelima intervencije.   Nema ništa novoga na ovom području i nema potrebe za reformom zakona ili izmjenom postojećih službi da bi se postiglo djelovanje intervencija.

No, treba zajednički razmišljati da bi se standardizirala baza znanja iz koje se educiraju kliničari jer upravo razvoj na tom području zaista zaostaje. Imamo istraživanja, imamo pravne strukture za stvaranje okvira za intervenciju, ono što očajnički trebamo jest više kliničara za pružanje intervencija za koje se pokazalo da djeluju.

Radeći s mnogim različitim pravnim sustavima u protekle dvije godine, jasno mi je da nisu pravni procesi ti koji nedostaju. Slušajući Marie France Carlier dok je govorila o modelu Cochem, shvatila sam temeljna načela koja čine taj model potpuno jednaka onima koji se koriste u Velikoj Britaniji ili Izraelu kako ih je predstavio Philip Marcus, umirovljeni sudac.

Pravni principi su

·        Otuđenje roditelja uzrokovano je neravnotežom moći nad djecom u obitelji

·        Obitelj je dosegla rub svoje autonomije ( kako je to opisao Wilfred Von Boch Galhau) kada je dijete postalo otuđeno i stoga ga mora voditi sila izvan obitelji.

·        Kontinuitet sudstva je neophodan.

·        Brze odluke su od vitalne važnosti, odgađanje je neprijatelj.

·        Sudac u predmetu osigurava tu silu i nameće promjene ponašanja, odlučujući o spornim činjenicama i očekujući od ljudi suradnju.

·        Kad sudac drži uzde kao super roditelj, onda može započeti intervencija stručnjaka mentalnog zdravlja.

Ova načela iznijela je Francesca Wiley QC na EAPAP konferenciji u Londonu, podržao ih je Sir Paul Coleridge, bivši sudac Vrhovnog suda sa iskustvom ovakvim predmetima, a praktičari su se složili da je to neophodno da bi tretman započeo.  

Načela mentalnog zdravlja i protokoli za intervenciju također su utvrđeni na EAPAP konferenciji u Londonu 2018. i od tada su razvijeni i predstavljeni kroz izjavu o primjeni terapije u slučajevima otuđenja od roditelja i izjavu o načelima zaštite djece razvedenih i roditelja u razvodu od emocionalne štete.

Načela i protokole intervencija stručnjaka mentalnog zdravlja nije teško prilagoditi različitim pravnim sustavima - ove godine uspješne intervencije postignute su u slučajevima u Velikoj Britaniji, SAD-u, Hrvatskoj, Malti, Izraelu, Poljskoj i Rumunjskoj. Očito je stiglo vrijeme za kliničku suradnju oko dogovorenog niza načela i protokola za intervencije.

Zato, radeći s visokokvalificiranim kolegama iz cijelog svijeta, tijekom 2020. prikupit ćemo načela i protokole uspješnih intervencija da bismo stvorili standarde prakse za stručnjake u ovom području. Također ćemo razviti naš program osposobljavanja i supervizije da bismo povećali dostupnost stručnjaka i zadovoljili potrebe obitelji svugdje.

Također ćemo koordinirati razvoj strukturiranih terapijskih programa koji su prilagođeni potrebama otuđene djece i obitelji i koji se mogu isporučiti bez potrebe za tradicionalnim programima reunifikacije (ponovnog spajanja i uspostavljanja odnosa) djeteta i otuđenog roditelja. To se temelji na uspješnom radu u Velikoj Britaniji, u kojem se vidi kako teško otuđena djeca mogu zacijeliti psihički splitting u razdoblju od 12 do 26 tjedana kroz strukturirane terapijske intervencije. 

U suradnji s kolegama u Europi i Izraelu sada se pripremamo za dvodnevnu konferenciju 5. i 6. lipnja 2020. u Zagrebu, Hrvatska, na kojoj ćemo se u potpunosti usredotočiti na praksu s obiteljima pogođenim djetetovim psihičkim splittingom. Usredotočit ćemo se na terapijske intervencije koje su u kombinaciji s pravnim načelima i protokolima da bi se omogućilo brzo rješavanje problema otuđenja od roditelja.

2020. je godina za razvoj kliničke prakse s obiteljima. Ove smo godine obučili šezdesetak stručnjaka za korištenje načela i protokola učinkovite intervencije. Koristeći naš moto 'proslijedi to', očekujemo da ti praktičari ne samo rade s obiteljima, već i da druge educiraju kako to činiti.

Suradnja onih koji koriste učinkovite intervencije jedini je put u ovom području rada.

Ne možemo si više dopustiti da čekamo. Mi koji radimo ovaj posao znamo što je potrebno.

Vrijeme za akciju je ovdje i sada.

---

Informacije o FSC obučenim praktičarima

Ove godine primili smo nekoliko zahtjeva za imena praktičara koje smo obučavali i molio sam da se svaka osoba složi da njihovo ime bude javno navedeno na web stranici EAPAP. Na ovom će se popisu nalaziti i obučeni stručnjaci iz SAD-a.

Dok razvijamo mreže praktičara širom svijeta, ovdje ću podijeliti informacije o našem radu s kolegama u SAD-u kako bismo okupili mrežu praktičara u istom smislu kao i EAPAP u Europi.

EAPAP 2020 - Razvod roditelja, otuđenje i splitting: Cijeljenje nakon reunifikacije održat će se 5. i 6. lipnja 2020. u Zagrebu, Hrvatska.

Ova će konferencija okupiti stručnjake iz područja zlostavljanja djece, trauma i privrženosti da bismo istražili načine na koje se postojeće terapije i modeli razumijevanja zlostavljanja i trauma mogu primijeniti u radu sa djecom zlostavljanom tijekom. Konferencija će trajati dva dana te će kroz intenzivan rad u vezi s različitim aspektima otuđenja od roditelja predstaviti jedinstveni skup međunarodnih standarda za procjenu,  diferencijaciju i intervenciju.

Ovo je konferencija samo za praktičare,  streaming dijelova konferencije bit će dostupan roditeljima, a roditeljska sesija pitanja i odgovora na pitanja će se koordinirati drugog dana.

Family Separation Clinic raspored treninga i konferencija 2020 

Tijekom 2020. godine realizirat ćemo sljedeće obuke i konferencije:

Veljača - Republika Irska u suradnji s irskim stručnjacima - detalji ovdje uskoro.

Veljača - Njemačka u suradnji s njemačkim stručnjacima - detalji ovdje uskoro.

Lipanj - EAPAP 2020.,  5. i 6. lipnja 2020. Zagreb, Hrvatska.

Ljeto - Edukacija o reunifikaciji u suradnji sa Sveučilištem Colorado - detalji se trebaju potvrditi.

Jesen - Za pristup obitelji - Chicago Illinois, 11/12.

__________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2019/09/17/the-principles-and-protocols-of-practice-with-induced-psychological-splitting-after-divorce-aka-parental-alienation/?fbclid=IwAR3OnZyu0ejQzzIFlZ4DSiamHvuIuLt_Z0f3RvqOsGKnafFMb-OfA0JgT7o

U Europi se magla razilazi

Objavljeno: 28. lipnja 2019.

Danas Nick u Bukureštu (Rumunjska) govori na Konferenciji o otuđenju od roditelja. Vodeći rumunjski suci sudjeluju u raspravama o interdisciplinarnom pristupu u sudskom postupku u koji su uključeni maloljetnici u slučajevima otuđenja od roditelja. Konferencija se održava u zemlji gdje se problem otuđenja od roditelja dobro prepoznaje i gdje su pristupi rješavanja takvih slučajeva ugrađeni u zakonska rješenja.

Pravo djeteta da ima osobne odnose s roditeljem s kojim ne živi, neotuđivo je i ne može se ograničiti osim u iznimnim okolnostima koje propisuje zakon, okolnostima za koje je vjerojatno da će ugroziti fizički i psihološki integritet djeteta. Sukladno čl. 19, st.(2) Zakona br. 272/2004, sud može ograničiti odnose roditelja s djetetom u slučajevima kad je to u najboljem interesu djeteta. Štoviše, radi kontinuiteta ili održavanja odnosa djeteta s roditeljem i ostvarivanja programa susreta, sud u slučaju potrebe može odrediti niz mjera osiguranja (novčanu kaznu u slučaju kašnjenja u predaji djeteta drugom roditelju – čl. 20, st. (2) Zakona br. 272/2004, polog stvarnog ili osobnog jamstva od strane roditelja koji preuzima dijete čl. 20, st. (2)a) Zakona br. 272/2004 te polog putovnice ili osobnih isprava , st. (2)a) Zakona br. 272/2004.

Iz tih se zakonskih odredbi može zaključiti da se osobni kontakt roditelja sa svojim djetetom može ograničiti samo ako, objektivno, ponašanje i radnje toga roditelja ugrožavaju emocionalnu i fizičku sigurnost djeteta. Iz toga slijedi da je ocrnjivanje roditelja koji ne živi s djetetom zlostavljanje. Jednostavna činjenica da roditelj s kojim dijete živi osjeća antipatiju (koja može biti osobno manje ili više opravdana) prema drugom roditelju i ne želi da dijete ima blizak odnos s otuđenim roditeljem, ne samo da je razlog za ograničenje odnosa roditelja koji ocrnjuje drugog roditelja pred djetetom i djeteta, već je to emocionalno zlostavljanje djeteta. Zdrav emocionalni razvoj djeteta zahtijeva osjećajnu povezanost s oba roditelja, i stavljanje djeteta u položaj da ono odbija viđati jednog roditelja radi zadovoljenja potreba drugog, najčešće stvara unutarnji sukob i štetne posljedice u djetetovoj duši, vodeći u depresiju, suicidalne misli, nisko samopoštovanje, poremećaje ponašanja, itd.

SPECIFIČNA DEONTOLOŠKA/ETIČKA PRAVILA KOJA SE ODNOSE NA SUDJELOVANJE, DUŽNOSTI I AKTIVNOSTI ODREĐENIH KATEGORIJA DRŽAVNIH SLUŽBENIKA U ZAŠTITI OBITELJSKIH ODNOSA OD OTUĐENJA OD RODITELJA

Docentica Andreea Elena MATIC1 Docentica Ştefania Cristina MIRICĂ2

Diljem Europe postoji pokret za bolje razumijevanje otuđenja od roditelja i kako se prema tome treba odnositi. S uključivanjem otuđenja od roditelja kao deskriptora za odnos roditelj-dijete u ICD-11 (International classification of diseases = Međunarodna klasifikacija bolesti), razilazi se magla oko problema djeteta u kojega se inducira psihološki splitting, kao mehanizam obrane nakon razvoda roditelja.

Kad smo u stanju raspravljati o stvarnosti onoga što otuđenje od roditelja čini djetetu, potreba za intervencijom postaje jasna. Niz godina naglasak je bio na tome utječe li roditelj na dijete da odbaci drugog roditelja namjerno ili je odbačeni roditelj na neki način tome pridonio. Ta rekla-kazala bitka koja prirodno nastaje pri raspadu obitelji, poticana je stalnim politički motiviranim prijeporima o Gardneru u središtu koje je odlučna kampanja ocrnjivanja stvorena radi uništavanja svakoga tko se približi istini o tome što zapravo otuđenje od roditelja jest.

Otuđenje od roditelja jest inducirana obrana splittingom u djeteta koja rezulira djetetovim priklanjanjem jednom roditelju u patološkom spoju koji ga čini zarobljenikom intra-psihičkog konflikta toga roditelja. Nus-proizvod toga spoja je odbacivanje drugog roditelja (Karen and Nick Woodall 2019)

Uklanjanjem političkih prijepora koji zamagljuju razumijevanje, stvarnost onoga čime se bavimo kad radimo s otuđenom djecom jest inducirano psihološki podijeljeno stanje uma djeteta. Nalaz kako je to induciranje nastalo, dio je diferencijacije, a tretman toga stanja uma je intervencija.

Prema ovom modelu razumijevanja, odbacivanje roditelja je nus-proizvod problema s kojim se dijete suočava, ono je signal koji nam govori da je nešto krivo u obiteljskom sustavu. Kad otuđenje od roditelja razumijemo iz toga kuta, ne samo da problem postaje jasan, jasna postaje i potreba za intervencijom. Dijete koje je u stopljenom patološkom savezu s roditeljem jest dijete kojem se ne pruža roditeljska briga kakvu ima pravo očekivati. Ne samo da je dijete koje je u patološkom savezu time podložno svim intra-psihičkim sukobima roditelja s kojim je u savezu (intra-psihičkim u smislu internaliziranim, dok sukob znači neriješeni psihološki problemi), ono je na silu stavljeno u položaj u kojem mora odbaciti zdravo roditeljstvo koje mu  pruža odbačeni roditelj.

U mojem radu tijekom niza godina na istraživanju toga kako dolazi do otuđenja od roditelja, svjesna sam da je psihološki splitting (podjela doživljaja u dobre i loše bez nijansi ambivalencije između toga dvoga), sila koja ga pokreće. Do nedavno nisam shvaćala koliko je to zaista moćna pokretačka sila i kako kulturološko i situacijsko okruženje u kojem obitelj živi pojačava splitting u djeteta. Kako smo sve bliži proživljenim iskustvima djece s induciranim psihološkim splittingom i stječemo sve veće razumijevanje kako podijeljeno stanje uma na jednom području vodi do podijeljenog stanja uma na drugim područjima, postaje sve jasnije da zamagljivanje problema pod krinkom sukoba oko kontakata i glasna borba zagovornika koji se protive rješavanju problema otuđenja od roditelja, prikrivaju istinu.

Djeca s induciranim psihološkim splittingom štite roditelja koji nije u dobrom psihičkom stanju, u neprilagođenoj dinamici odnosa pri kojoj se briše njihovo pravo na zdravo djetinjstvo.

Zato je otuđenje od roditelja zlostavljanje djeteta. Zato je magla bila prisutna tako dugo. Pravo djeteta na zdravo djetinjstvo izbrisano je tijekom pet desetljeća ili duljeg fokusa na problem otuđenja od roditelja kao spora oko 'kontakata', kad je u zbilji problem taj da djeca koja odbacuju roditelja koriste iducirani psihološki splitting kao obranu. Ta je obrana uzrok svih simptoma koje navodi Gardner i simptoma koje navodi Childress u svojem modelu i ona se inducira pritiskom na dijete koji dolazi iz obiteljskog sustava.

Mislila sam da je podjela roditelja na dobrog roditelja/lošeg roditelja značajka koja definira otuđenje od roditelja, no detaljnijom analizom došli smo do razumijevanja da je to samo projekcija djetetova vlastitog podijeljenog bića pri čemu dijete odbacuje loš dio i poriče ga, dok se njegovo svemoćno biće uzdiže na razinu kontroliranja obiteljskog sustava. Ova narcisoidna podjela, koja je u svojoj prirodi infantilna, uzrok je svih djetetovih simptoma otuđenja i nju se mora liječiti ako namjeravamo pomoći djetetu pri integraciji projiciranog splittinga na roditelje. Kad se provodi tretman splittinga, projekcija na roditelje povlači se i dijete je u stanju prihvatiti ljubav roditelja kojeg je odbacilo, čime dopušta blagotvorno opuštanje patološki stopljenog stanja uma djeteta.

Koliko bi lakše bilo kad bi dijete moglo upozoriti na induciranje psihološkog splittinga nakon raspada obitelji i kad bismo automatski započeli s postupkom procjene i diferencijacije, kao što se to radi kad dijete pokazuje simptome iz spektra autizma?

Umjesto toga provodimo tjedne, mjesece, ponekad i godine pokušavajući utvrditi što se dogodilo i tko je to prouzročio, a kao specijalisti na tome području provodimo vrijeme prisiljeni boriti se protiv napada na svoj ugled i kampanje ocrnjivanja.

Tko bi obavljao ovaj posao koji je toliko izazovan i često poguban za našu dobrobit, karijeru i ugled?

Odgovor na to pitanja jest da oni koji razumiju zamagljivanje koje skriva stvarnost zlostavljanja djece razvedenih i rastavljenih roditelja ne mogu i ne žele stati dok se magla ne raziđe. Zato što nam to ne dopušta naša svijest o šteti koja se nanosi djeci koja pate od induciranog psihološkog splittinga.

U Rumunjskoj su daleko ispred nas u Velikoj Britaniji i puno se može naučiti od naših kolega tamo. Rad Simone Vlădică Ph.D koja je jedna od najzaslužnijih za promjene u Rumunjskoj i koja je organizirala ovu Konferenciju velik je i iznimno smo ponosni na njezina postignuća i zahvalni za to što s njom radimo na razini Europe.

U Hrvatskoj, gdje za nekoliko tjedana Family Separation Clinic, skupa s našim kolegama iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba održava javno predavanje o otuđenju od roditelja postoje stalni teški izazovi takvim spoznajama. I tu se magla razilazi ali je još puno posla pred nama i našim kolegama koje vodi Prof. Dr. Gordana Buljan Flander, snažna zagovornica pozitivnih promjena u Europi s kojom je neizmjerno zadovoljstvo raditi.

Dok radimo s kolegama koji razumiju, jači smo i naše zdravlje i dobrobit zaštićenu su uzajamnom brigom i odlučnošću da dovedemo do promjena u životima djece razvedenih i rastavljenih roditelja diljem Europe.

---

EAPAP Vijesti: Odbor EAPAP sastaje se u Švicarskoj u kolovozu da bi nastavio rad na razvoju edukacije i standarda intervencija slijedom Konferencije u Londonu prošle godine. Dokumenti o standardima prakse na ovom području na ovom će se sastanku usvojiti i o tome ću izvijestiti.

Članovi Odbora EAPAP: https://www.eapap.eu/board/ ili here

EAPAP Dokument o primjeni terapije u slučajevima otuđenja od roditelja https://www.eapap.eu/statements/ ili here

_______________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2019/06/28/coming-out-of-the-fog-in-europe/?fbclid=IwAR2Xmyw99ITxVC-UAvAJaEp8FGje_oIJugKW8ZbaIzlCz22YMZEAmonh0CE

Otuđenje od roditelja - Vijesti - Europa

Karen Woodall, veljača 2019.

Rumunjska

Interdisciplinarni pristup rješavanju sudskih sporova koji uključuju maloljetnike u slučajevima otuđenja od roditelja, Konferencija 16 – 17. Svibnja 2019, Bukurešt, Rumunjska

Bukureštanski Sud, u suradnji s nevladinom udrugom APISET (The Art of Innovative Projects in Education, Health and Tourism) po prvi put u Rumunjskoj organizira međunarodni kongres posvećen isključivo otuđenju djece djece od roditelja.

Dr. Simona Maria Vladica, organizatorica konferencije, kaže: „Ovo je prvi međunarodni kongres u organizaciji tijela javne vlasti koje se bavi ovim područjem, tj. najvećega rumunjskog suda koji rješava slučajeve otuđene djece. Riječ je o tribunalu (drugoj instanci u sudskom redosljedu, čija je odluka konačna) koji je prepoznao ozbiljnost pojave otuđenja od roditelja te želi organizirati ovo stručno usavršavanje sudaca, u cilju njihove dodatne specijalizacijeu ovom osjetljivom području. Ciljnu publiku čine isključivo suci (suci i državni odvjetnici) koji sudjeluju u rješavanju ove vrste sporova. Psiholozi su također dobrodošli.

Nadalje, planiramo poboljšati zakonodavstvo u Rumunjskoj, izmijeniti relevantan zakon i/ili dodati odnosno promijeniti neke njegove članke.

Stručnjaci u ovom području iz čitavoga svijeta dva će dana na spomenutoj konferenciji zajedno raditi na  iznalaženju načina za uspješnu borbu protiv otuđenja od roditelja uz primjenu zajedničke roditeljske skrbi i značajnog osobnog angažmana. Nepoštovanje mjera kojima se regulira skrb nad djecom, uznemiravanje te zlostavljanje maloljetnika u Rumunjskoj podliježe kaznenom progonu.

Tijekom kongresa, renomirani će stručnjaci u ovom području, kako iz zemlje tako i iz inozemstva (suci, tužitelji i psiholozi) govoriti o osjetljivim temama vezanim za razne slučajeve emocionalnog zlostavljanja kojemu roditelji pri razvodu izlažu svoju maloljetnu djecu.

Glavni je cilj konferencije teorijskom i praktičnom obukom sudaca, sudskih savjetnika i državnih odvjetnika omogućiti stjecanje znanja i vještina kojima će navedeni moći prepoznati slučajeve emocionalnog zlostavljanja roditelja nad djecom i provesti odgovarajuće mjere kako bi takve slučajeve analizirali te primijenili učinkovite programe i kaznili roditelja zlostavljača tako što će mu oduzeti skrb i dijete dodijeliti otuđenom roditelju - žrtvi.

Fokus ove konferencije jest na djelovanju, kao i na dijalogu, a namijenjena je stručnjacima koji rade u predmetnoj domeni.

Prema rasporedu, Nick i ja ćemo svoje izlaganje održati drugoga dana konferencije. Radujemo se suradnji s dr. Vladicom koja već dugo vizionarski radi na iznalaženju rješenja za probleme otuđenja od roditelja u Rumunjskoj.

Za više informacija, molimo koristite kontakt: dr.simonavladica@gmail.com

European Association of

PARENTAL ALIENATION PRACTITIONERS (EAPAP)[i]

Izrada (utvrđivanje) standarda u praktičnom djelovanju – EAPAP

EAPAP je svoju drugu konferenciju održala prošle godine u Londonu i sada je usredotočena na izradu standarda za stručnjake koji rade s otuđenom djecom i obiteljima.

Standardi koje EAPAP uspostavlja predstavljeni su na konferenciji u Londonu, a odobrili su ih i potvrdili prisutni eksperti, sudionici toga skupa.

Međunarodno prihvaćeni standardi prakse već postoje:

·       Povezivanje pravnih rješenja i mentalnog zdravlja radi osiguranja sudski određenih mjera čija je učinkovitost potvrđena u radu s otuđenom djecom

·       Diferencijacija između odvajanja i otuđenja od roditelja, pomoću postojećih skala i modela

·       Jasna diferencijacija puta kojim je dijete dovedeno do stanja patološkog splittinga te izrada pisanog plana tretmana koji dobivaju roditelji nakon završene procjene

Načela najbolje prakse

·       Korištenje kombiniranih načina procjene i načina liječenja

·       Prvi susret djeteta s odbačenim roditeljom treba upriličiti tijekom postupka procjene

·       Tretman koji se temelji na načinu zlostavljanja djeteta utvrđuje sljedeće:

-        tko ima moć nad djetetom

-        značajnu emocionalnu i psihološku štetu nanesenu djetetu induciranjem i poticanjem patološkog splittinga

-        mogućnosti za neodgodivo uklanjanje daljeg rizika

Dodatna načela

·       Terapijski postupak može započeti tek nakon obnovljenog kontakta s otuđenim roditeljem

·       Kontrolu nad djetetom od strane roditelja otuđitelja s kojim je dijete u savezu treba ograničiti svim raspoloživim, zakonski dopuštenim sredstvima

·       Nužno je shvatiti da je poremećaj ličnosti inkompatibilan s terapijskim postupkom dok je dijete s roditeljem koji pati od poremećaja ličnosti

EAPAP ima za cilj promicati standarde kroz edukaciju sudaca i uključenih djelatnika u obiteljskim predmetima te pokazujući kako provjereni načini intervencija osiguravaju uspješne ishode na obiteljskim sudovima.

U tijeku je dostaljvanje dokumenta pod nazivom Judicial Training Programme[ii] svim drzavama potpisnicama EAPAP, kao i organizacija obuke za djelatnike državnih službi koji su u izravnom kontaktu sa strankama.

U travnju ove godine, Family Separation Clinic organizira obuku za europske stručnjake u ovoj domeni, čime će e postaviti temelj za razvoj usluga sukladno EAPAP standardima.

Partneri u EAPAP projektu uključuju suce, odvjetnike, psihijatre i psihologe iz 14 europskih zemalja.

______________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2019/02/19/parental-alienation-news-europe/?fbclid=IwAR03It2v2Ar5Lt9DsSJGvnPaNmUKMDxCVO3CMXHBlviLEk34DGDHnH3VBRc

---

[i] Europska udruga stručnjaka za otuđenje od roditelja

[ii] Program obuke pravosudnih djelatnika

Otuđenje od roditelja i mit o visoko-konfliktnom razvodu

Konflikt, po definiciji, mora uključivati dvije ili više strana (osim ako nije sa samim sobom.)

Zato, ako se u otuđenju od roditelja radi o visoko-konfliktnom razvodu, to nužno znači da ga oboje izazivate.

Je li tako?

Jedna od najvećih zabluda s kojom se susrećem u svojem radu s obiteljima pogođenim otuđenjem od roditelja jest da je uvijek u pitanju visoko-konfliktni razvod. 
Nije.

Često me obuzme beznađe kad pročitam i čujem kako ljudi o otuđenju od roditelja i visoko-konfliktnom razvodu govore kao da su to identične realnosti zato što ja vidim da ono što se najčešće događa nije visoko-konfliktni razvod, vez zapravo potpuno suprotno.

Dakle, zašto ljudi gotovo rutinski smatraju da su slučajevi otuđenja od roditelja povezani s visoko-konfliktnim razvodom?

U UK poistovjećivanje visoko-konfliktnog razvoda i otuđenja od roditelja uvijek se iznova događa od strane CAFCASS-a (službe socijalne skrbi za djecu), gotovo kao da je to zadana stvar da svatko tko je uključen u slučaj otuđenja od roditelja kad dijete odbija kontakt s roditeljem, jest visoko-konfliktna ličnost.

Ništa nije dalje od kliničke istine. Kad se zaista radi o obiteljima pogođenim otuđenjem od roditelja, realnost viče toliko glasno da je to gotovo zaglušujuće.

Pri otuđenju od roditelja ne radi se o visoko-konfliktnom razvodu, ponovit ću, pri otuđenju od roditelja ne radi se o visoko-konfliktnom razvodu.

Otuđenje od roditelja jest ono što izaziva konflikt. Nema sumnje o tome da glavni uzrok otuđenja od roditelja nije visoko-konfliktni razvod, iako sam radila s vrlo malim brojem slučajeva u kojima su ljudi bili u sukobu i nisu se mogli prestati sukobljavati.

Obuzme me beznađe kad se smatra da se pri otuđenju od roditelja radi o dvoje ljudi koji se sukobljavaju, zato što je to otprilike najljenija definicija nečega što je među ozbiljnijim problem mentalnog zdravlja na koji se može naići. Još gore nego lijena, ona stručnjacima omogužuje da na lagan način odbace sve slučajeve otuđenja od roditelja kao rezultat kombinacije ponašanja oba roditelja. A kad se stručnjaci lako izvuku od rješavanja slučajeva, djeca trpe teške gubitke u životnim šansama za zdravu budućnost.

Zato pobliže pogledajmo u mit o visoko-konfliktnom razvodu i malo ogulimo vanjski sloj da bismo vidjeli što se nalazi ispod njega.

Visoko-konfliktni razvod je kad je dvoje ljudi u stalnom sukobu i nije u stanju riješiti ikakvu odluku o djeci. Unutar visoko-konfliktnog razvoda možete imati djecu koja su ranjiva na otuđivanje i možete imati djecu koja su otporna te sukob samo plovi iznad njihovih glava.

Nije konflikt taj koji izaziva otuđenje djeteta, već je to ranjivost ili otpornost djeteta. Mnoga se djeca naviknu na to da su im roditelji u sukobu i nađu vlastite načine kako se s tim nositi. Neka se djeca mogu malo poskliznuti i opet povratiti ravnotežu, dok druga mogu jednostavno ignorirati ono što se događa i nastaviti viđati oba roditelja.

Prema mojem iskustvu, tri su čimbenika koja izazivaju otuđenje od roditelja:

a) ponašanja jednog roditelja

b) reakcije drugog roditelja

c) ranjivost djeteta

Iako u nekim slučajevima do otuđenja može doći u situaciji kad roditelj koji kontrolira organizaciju djetetova vremena podiže razinu sukoba a drugi na to reagira, otuđenje od roditelja nije posljedica toga što je jedan roditelj agresivan a drugi na to agresivno reagira.

U nedavno napisanom tekstu navela sam ovaj scenarij. Vrijedno ga je ponovno upotrijebiti zato što vrlo dobro ocrtava iskustvo roditelja koji reagira na otuđujuća ponašanja drugog roditelja.

Vaše dijete visi iznad ponora punog krokodila skrivenog zastorom. Vi vidite u kakvoj je dijete opasnosti. Nitko drugi to ne može vidjeti i kad na to ukažete, roditelj koji drži dijete iznad ponora, povuče ga u sigurnosti uz upozorenje djetetu da o tome ne smije nikome govoriti. Čim nitko ne gleda, roditelj ponovno drži dijete iznad ponora i maše vam da dobije vašu pozornost. To se ponavlja dok ne poplavite od ukazivanja na opasnost u kojoj je dijete i dok svi ne počnu vjerovati da ste poludjeli. Na kraju ove igre, vaše se dijete priklonilo roditelju zlostavljaču i svima govori da voli igru iznad ponora s krokodilima i nije u opasnosti, a roditelj zlostavljač je savršen. Drugi vjeruju da ste vi jednostavno visoko-konfliktni izazivač problema.

To je uobičajena verzija otuđenja od roditelja u mojem radu. Do trenutka kad ja stignem na lice mjesta, dijete je indoktrinirano, a odbačeni roditelj je iscrpljen pokušajima da svijetu skrene pažnju na opasnost u kojoj se dijete nalazi. S druge strane, roditelj otuđitelj blista, vedar je i uvijek suradljiv, nema razloga za brigu zato što je u djeteta otuđenje uspostavljeno i aktivno i ono će se svakome zakleti da je odbačeni roditelj zlostavljač, a roditelj otuđitelj je upravo savršen.

U tome nema ničega što bi bilo visoka razina konflikta, iako kad promatram komunikaciju očajnika u ovom scenariju, mogu razumjeti zašto naivni stručnjaci misle da on postoji.

Povezivanje otuđenja od roditelja s visokom razinom konflikta jednostavno umanjuje horor i baca odbačenog roditelja u ulogu ko-zlikovca te ga podvrgava dodatnoj torturi zahtijevajući da taj roditelj razriješi nesposobnost mijenjanja sebe samoga

U međuvremenu se dijete koje je u psihološkom splitingu i uronjeno u uvjerenje da mora održavati dobrobit roditelja s kojim je patološki povezano, lišava svake zdrave šanse i izbora u životu. Svedeno na ortaka roditelja otuđitelja, djetetov se svijet sužava u okvir rješavanja skrivenih problema koje roditelj otuđitelj ne može razriješiti.

Užas i teroriziranje odbačenog roditelja pomoću modela visoko-konfliktnog razvoda jesu štetni. To je upravo identično okrivljavanju žrtava za zlostavljanje koje trpe i to mora prestati.

Visoko-konfliktni razvod i rastava NISU identični s otuđenjem od roditelja. Mi, koji to znamo, moramo to i izreći.

Iako će neki visoko-konfliktni razvodi i rastave dovesti do otuđenja od roditelja, svi slučajevi otuđenja od roditelja nisu rezultat visoko-konfliktnih razvoda i rastava.

Stručnjaci bi trebali znati razliku, obitelji ovise o tome.

---

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2019/03/03/parental-alienation-and-the-high-conflict-myth/

Kad djeca lažu i zašto lažu: Inducirana psihotična deluzija pri otuđenju od roditelja

18. lipnja 2018.

autor: Karen Woodall

Kad analiziramo slučaj djetetova odbacivanja roditelja počinjemo s promatranjem ponašanja djeteta. Odbija li dijete viđati roditelja djelomično ili potpuno, odbija li ga žestoko ili povremeno, koji narativ dijete koristi da bi objasnilo odbacijavnje roditelja i kako taj narativ odražava narativ koji koristi roditelj s kojim je dijete trenutačno u savezu? Pri dubljoj analizi, primjećujući postojanje psihološkog splitinga u djetetovu pokazivanju znakova otuđenja, suočavamo se s pokazateljima ponašanja koji nam govore da djetetovo odbacivanje roditelja može biti slučaj čistog otuđenja pri čemu je dijete ušlo u stanje inducirane psihotične deluzije (sumanutog stanja) s roditeljem s kojim je u savezu. U takvim okolnostima, koje su po mojem iskustvu puno rjeđe nego što nas neki uvjeravaju, dijete će se ponašati na osobit način. Razumijevanje kako dijete u stanju inducirane deluzije (koja se ponekad naziva folie a deux ) laže, dio je naše diferencijacije slučajeva otuđenja od roditelja. Kad vidimo induciranu deluziju, to je situacija kad je jedini odgovor trenutačno izdvajanje djeteta od roditelja s kojim ono dijeli deluzije.

Slučajevi induciranog deluzijskog poremećaja posebno me zanimaju, zato što sam radila s brojnom djecom koja su prošla to iskustvo, i iz prve sam ruke vidjela način na koji ta djeca lažu. Kroz to sam iskustvo počela razumijevati zašto lažu. Također sam nedavno, kroz svoje istraživanje, počela dublje razumijevati crtu koju djeca prelaze nakon čega više ne znaju da lažu. Dijete u takvom stanju uma postaje vrlo 'zarazno', zato što je jako uvjerljivo, čak i kad mu je priča monstruozno i očito neistinita. To se, prema mojem mišljenju, događa zato što laži koje govori ostvaruju interakciju s nesvjesnim uvjerenjima u njihovoj okolini, zbog čega oni koji čuju njihove priče odbacuju svoje sposobnosti racionalnog mišljenja i s tim i svoju nevjericu.

Počela sam potpuno razumijevati induciranu deluziju 2009. u slučaju na kojemu sam radila, dokumentiranom u priči Thomasa Moorea o njegovor borbi s Obiteljskim sudovima ‘Please Let Me See My Son.’ U tom je slučaju dječak o kome je pisao sa svojom majkom dijelio mnoga uvjerenja o šteti koju mu je otac pričinio. Radeći na podizanju svijesti službi socijalne skrbi o disfunkcionalnom ponašanju dječaka, shvatila sam kako ta pojava utječe i čini da drugi odbace svoju sposobnost kritičke analize činjenica, do razine da su sudovi tijekom niza godina propustili prepoznati štetu koja se činila djetetu.

Od tad sam radila s puno djece koja su pokazivala poremećaj inducirane deluzije i s onom koja su, po meni, lebdjela na rubu toga. Također sam radila s puno otuđene djece koja lažu i shvatila sam zašto lažu čak i kad nisu u induciranoj deluziji s jednim roditeljem.

Uvijek me zaprepasti koliko puno roditelja može prigodno oslijepiti na stvarnost onoga što im se događa s djecom. Ili koliko ih postaje prigodno gluhima kad trebaju čuti ono što je u osnovi nečega što dijete govori. Također me uvijek zaprepasti koliko puno roditelja potpuno i u cjelosti vjeruje da dijete osjeća UPRAVO ono što oni osjećaju prema roditelju kojeg su odstranili. Ili koliko se puno roditelja uvija i dovija da bi osigurali podršku djetetu da uđe u stanje psihološkog splittinga gdje se jedan roditelj smatra anđelom a drugi vragom (više ne prikrivenim).

Kao da se na tako puno tih roditelja spusti privremena deluzija kao stanje uma. Međutim, prije nego što mi do svijesti dopre zbor glasova koji mi govore da je stanje deluzije trajno, takvo ponašanje roditelja kakvo vidim nalazi se i u roditelja za koje se utvrdi da imaju jednako normalne profile ličnosti kakav je i moj ili vaš kao i u onih s dijagnosticiranim poremećajima ličnosti te je jednostavno nemoguće donositi bilo kakve ishitrene sudove.

Nikad neću shvatiti kako se um roditelja može predati uvjerenju da je drugi roditelj toliko loš da ga dijete treba potpuno odbaciti. A radila sam s roditeljima koji su, skupa sa svojom djecom, sebe uvjerili da je drugi roditelj učinio najnevjerojatnije stvari. Na tom spektrumu su roditelji koji vjeruju da je roditelj djetetu nanio štetu, a i oni koji vjeruju da je dijete bilo uvučeno u kult gdje se djecu zlostavljalo, čak i kad su suočeni s dokazima da se to nije dogodilo. Razlika između tih roditelja vidi se kad se obavi psihološka procjena. Roditelj s poremećajem ličnosti je na jednom su kraju spektruma, privremena ponašanja koja podržavaju djetetovo odbacivanje drugog roditelja su na drugom.

Svako malo u UK izbije 'sotonska panika', pojava pri kojoj se nekoga optužuje da ubija i jede malu djecu i za druge strašne čine. Bez obzira na dokaze da se to nije dogodilo, uvjerenje da je došlo do ritualnog sotonskog zlostavljanja u našem se društvu nastavlja (naravno da ritualno zlostavljanje postoji do izvjesne mjere, zato što bi se korištenje djece kao seksualnih objekata na mjestima poput Rochdale[i] lako moglo smatrati takvim ritualom) i s vremena na vrijeme izrone slučajevi spontanih izjava djece o slučajevima izopačenog ponašanja prema njima. U takvim se slučajevima čini da su roditelji u stanju povjerovati da je drugi roditelj seksualno, fizički, mentalno i emocionalno mučio dijete, bez ikakvih dokaza koji bi to potvrdili. U tim je okolnostima zapravo razumljivo da djeca izgovaraju laži, zato što se u prirodi prave inducirane psihotične deluzije krije uzrok takvih laži.

Tako se pokazuje čisti oblik otuđenja, onaj u kojem roditelj ima poremećaj ličnosti koji je izmaknuo kotroli i stvorio zajedničko uvjerenje da je drugi roditelj učinio veliku štetu.

Te slučajevi otuđenja, gdje roditelj ima poremećaj ličnosti, prema mojem je iskustvu najlakše rješavati, zato što izuzimanjem djeteta od toga roditelja deluzija nestaje kao mjehur od sapunice i dijete se vraća u stanje u kojem je u stanju razumno sagledati stvari i za drugog roditelja pokazati normalnu ljubav koja je bila zapretena pod deluzijom. Ono što se s djetetom dugoročno događa značajno je zato što u mojem daljnjem radu s obiteljima, postaje sve jasnije da nestanak toga mjehura jest samo početak procesa oporavka djeteta.

Druge slučajevi čistog otuđenja, gdje roditelj nema poremećaj ličnosti, već je dijete ušlo u fiksirana lažna uvjerenja o roditelju, teže je rješavati. To se događa zato što dijete govori laži i roditelj u njih vjeruje i nije u stanju uvidjeti da su laži koje dijete govori odraz uvjerenja toga roditelja o odbačenom roditelju. U takvom stanju uma, koje je posljedica stopljenosti (i gdje roditelj nije u stanju uvidjeti da se osjećaji djeteta razlikuju od njegovih osjećaja) roditelju će zaista biti teško shvatiti da mu dijete govori ono što on želi čuti o drugom roditelju i bit će jako uvrijeđen idejom da mu dijete govori laži. Čini se da ti roditelji nalaze utjehu u tome da je dijete konačno 'shvatilo istinu' o odbačenom roditelju, što šalje poruku da je dijete konačno shvatilo da se tome roditelju ne smije vjerovati. Djeca u takvim okolnostima neće govoriti tako maštovite laži kao djeca zarobljena u induciranom deluzijskom poremećaju, već će govoriti 'laži kojima potvrđuju' roditelju s kojim su u savezu ono što znaju da taj roditelj vjeruje o drugom roditelju.

Takva vrsta slučajeva otuđenja od roditelja teža je za rješavanje zato što izvor laži nije deluzija roditelja, već doživljaj toga roditelja. Što znači da tome roditelju, kad od djeteta čuje da se drugi roditelj na njega ljutio ili se prema njemu nefer ponašao, to potvrđuje njegov osjećaj da drugi roditelj nije dovoljno dobar i utvrđuje njegovu odlučnost da 'zaštiti dijete od onoga kroz što ono prolazi'.

U Family Separation Clinic bavili smo se slučajevima otuđenja uz inducirane psihotične deluzije i slučajevima otuđenja bez poremećaja ličnosti u roditelja i naučili smo ih razlikovati i bilježiti kliničke znakove na temelju kojih ih razlikujemo. U svojem se radu vodimo onima koji su to radili prije nas tako da nadograđujemo na već postojeće znanje i razvijamo potrebne nijansirane odgovore. U svim takvim slučajevima cilj nam je osigurati da dijete razriješi podijeljeno stanje uma i nastavi, koliko je god moguće, odnos s oba roditelja.

Gotovo desetljeće nakon mojeg prvog susreta s induciranim deluzijskim poremećajem, još uvijek čujem Thomasa Moorea, čiji je sin izuzet iz skrbi majke i čiji se odnos s ocem oporavio. Čujem kako njegov sin ima odnos s oboje roditelja i kako je njegov svakodnevni život također zdrav. To je naš cilj, povratiti dijete u stanje punog zdravlja i sposobnosti održavanja odnosa s obje strane obitelji, čak i kad, privremeno, održavanje odnosa s roditeljem otuđiteljem mora biti pod nadzorom.

Shvaćanje kad djeca lažu i zašto lažu i znanje kako razlikovati između djetetova laganja u induciranoj psihotičnoj deluziji i laganja radi potvrde u stopljenom roditeljstvu, ključna je vještina stručnjaka koji rade na ovom području. Posebno je značajna u okruženju koje vodi pokret 'vjerujemo ti' i s fokusom na izraženim umjesto na utvrđenim željema i osjećajima djece, s čime se susrećemo u socijalnom radu danas.

____________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2018/06/30/when-children-lie-and-why-they-lie-the-shared-psychotic-delusion-in-parental-alienation/

---

[i] O tome vidi više na: https://www.telegraph.co.uk/tv/0/three-girls-does-start-really-happened-rochdale-sex-abuse-scandal/